Avgust na rjekama Crne Gore

 In Uspomene

Čudna je priroda. Njen rukopis je uglavnom razvučen i treba joj mnogo prostora da ispriča svu svoju priču. Pogledajte samo ta ruska prostranstva. Od Sankt Petersburga do Kijeva putujete vozom nekoliko dana u pravcu sjever – jug, a kroz prozor gledate jedan te isti pejzaž – beskrajna, blago zatalasana ravnica, pokrivena žitom, poleglom travom i šumama breze, a kroz tu ravnicu valjaju se ogromne rijeke boje bijele kafe.

Ponegdje opet, priroda kao da se unervozila i ušeprtljala, pa na vrlo malom prostoru kao da prospe svu ljepotu, u svoj njenoj raskoši i raznovrsnosti. Malo je na svijetu takvih prostora gdje se priroda neštedimice otvorila i ispisala svoje najljepše priče. Crna Gora je jedno od takvih mjesta, gdje je majčica priroda zadojila pejzaž iz obje sise.

I doista, u ovoj maloj zemlji, u kojoj svi pravci vode od sjevera ka jugu, na svakih pedesetak kilometara pejzaž i klima se iz temelja mijenjaju, kao da je Tvorac bio u žešćem tripu kad je iscrtao ovaj dio planete.

Iz kojeg god pravca da uđete u Crnu Goru, pratiće vas gotovo do Cetinja bistre vode. Krenete li preko Bijelog Polja društvo će vam praviti Lim, Tara, Morača i Skadarsko jezero. Ako vas put nanese preko Šćepan Polja oči će vam iskočiti od ljepota Tare, Pive, Pivskog jezera i Zete. Ako imate dušu jednog Zuhe Džumhura, pa vam je svejedno da li ćete do mora doći za dan ili pet, nabasaćete na poprečnim stazama na razna čuda, kao što su Durmitorska jezera, kanjon Tare, Komarnicu, Biogradsko jezero, Mrtvicu i mnoge gorske potoke, na koje još samo poskok i poneki ludi ribar zalaze. A kad vas smori planina i noge promrznu od ledenih voda, sjednete u auto i za sat-dva ste na najtoplijem dijelu Jadrana. Gdje to još ima? Godinama dolazim u tu Crnu Goru i uvijek mi se nameće jedno pitanje: koliko je zapravo prosječan crnogorac svjestan ljepote svoje zemlje i šta preduzima da tu ljepotu sačuva? Ovo je priča o mom nedavnom boravku u Crnoj Gori i ribolovu na tri najatraktivnije destinacije: Pivi, Tari, Skadarskom jezeru i u Kotoru. Odgovor na gornje pitanje izvucite sami na osnovu mog kazivanja.

 

TAMO GDJE SE RAĐA DRINA

 

Zahvaljujući dvojici Zorana iz Nikšića, Grgurevića i Miljanića, ispunio mi se davnašnji san da lovim na sastavcima Pive i Tare i u samoj Drini, tu gdje nastaje. Znali smo da polovina avgusta i nezapamćena suša nisu dobra preporuka za lov pastrmke i lipljena, ali su nas upravo nesnosne vrućine uputile tamo, gdje se one najlakše podnose.

Zoran Miljanić nas je predhodnu noć opskrbio sa nekoliko setova izuzetno kvalitetno naperenih tradicionalnih mušica od pera pivskog pijetla.  Iz bogate kolekcije probrao sam par kreacija sitnih kamenjarki i osica sa CDC perom, podesnih za lov mahačem. Potajno smo se nadali da će riba ipak raditi, barem ujutro i predveče i sa tim nadama se ujutro obreli na obalama Tare.

Vodostaj Tare i Pive je bio takav, da bi četvoricu dobro mamurnih ljudi mogli, gaseći žeđ, da izazovu mjestimično isušivanje korita. Znajući šta bi se desilo, odlučili smo ipak da se »popravimo« u obližnjoj kafani sa par hladnih »nikšićkih«. Dno je bilo tako transparentno, da se bukvalno mogla izbrojati sva riba nizvodno od mosta u Šćepan Polju. A nije se ni imalo bog zna šta izbrojati. Pođekoja pastrmčica u obali i nešto sitnog lipljena sredinom rijeke. Spustimo se do Pive, a tek ona što je mala i lagano cijedi preko krupnog šljunka – vele, remont na centrali u Mratinju. Šta ćemo, krenemo niz Drinu. E, tu se već pojaviše ljuti brzaci i duboki virovi sa glatkim i dugačkim preljevima. Pomislim na trenutak na Suzija i onu njegovu čuvenu : »Ma Drina ti je Tito bolan.«

Hodam kao u transu niz voljenu rijeku, srećan što je napokon upoznajem tamo gdje se rađa, i gdje je još dovoljno mala da je mogu sagledati u svakom detalju. Zastajem kraj svakog vira, penjem se na nadvišeno stijenje i napregnuto gledam u dno, koje se na mahove pokaže jasno kao kakav ekran, na kojem jasno uočavam svaku sitnicu. Sa dizanjem jutarnje izmaglice, u nozdrve mi ulazi onaj isti, gotovo morski miris, kakav često imam prilike osjetiti na terenima oko Bajine Bašte. Ali ovdje je sve nekako divljije, mnogo čišće i umanjeno. Baš po mjeri čovjeka.

Svega se u vodi nagledah, ali ribe najmanje. Stojim tako na kamenoj gredi, pod nogama dubina preko četiri metra i vidi se svaki kamičak. Na svakih pet metara nabasam na osrednjeg lipljena, a tu i tamo preplašim poneku solidnu pastrmku, što leluja u srednjem sloju, u sjenci od kamenih vertikala. Bijelu ribu ne spazih ni u tragovima, mada sam prošao preko tri kilometra terena.

Na izlazu iz prvog vira opazim dva lipljena kako kupe sa površine. Produžim, u nadi da ću pronaći bolje mjesto, gdje lovi barem 4-5 riba istovremeno. Nakon dva sata bezuspješne potrage za tim boljim mjestom, vratim se na isti teren i tamo opet zateknem ona ista dva lipljena. Mahnem par puta i prevarim jednog od dvadesetak centimetara, nakon čega onaj drugi jadnik presta da kupi. Vratim se na sastavke slomljen od umora, jalove ljepote i nekakvog unutrašnjeg nemira. Usput sam odsutno šutao prazne kutije »Lovćena«, limenke »Nikšićkog« i spoticao se o najlon kese pune raznog otpada. Pomislim, ti naši vikend ribolovci kao da su zastali na pola puta u razvoju od plemenskog do civilizovanog čovjeka. Naime, dospjeli su do onog stadija kad osjećaju da je nepristojno otpatke bacati naokolo, već ih treba sakupiti u neku kesu. Onda tu kesu ušuškaju iza nekog kamena ili je pak objese o neku granu – valjda u nadi da će tu kad tad proći neki smećar i to odnijeti u kontejner.

Na sastavcima zateknem Zorane, koji prijaviše pet-šest lipljenčića, onog uzrasta, kad još jedu iz žumančane kese. Odlučimo da idemo uz Taru do Brštanovice, nekih petnaestak kilometara od ušća. Trebalo nam je dobrih sat vremena lomatanja po vrlo neugodnom makadamu da dođemo do terena koje prozvasmo »poslednjom šansom«. Krenem uzvodno od splovišta i nakon desetak minuta pronađem teren iz snova. Na ulaznom dubljem dijelu vira uočim na dnu dugačko deblo, idealno skrovište krupne pastrmke, a odmah iza drveta, počinjao je tridesetak metara dugački preljev, dubina oko metar i po sa pješčanim dnom, oivičenim krupnim šljunkom.

Montiram indikator, stavim tonući predvez i mali »Fazanov rep« i, da ću ugaziti ukoso na preljev, kad spazim dvije neobične pojave kako plutaju površinom rijeke. Priznajem, malo se i prepadoh, jer nikad u životu u rijeci nisam vidio ljude u crnim ronilačkim odijelima i sa podvodnim puškama.

Jedan me opazi i za trenutak zastade: »Prijatelju, ne vrijedi ti ođe bačat. Nema tu nijedne ribe. Imaš tu, gore više mosta dva lijepa lipa (lipljena), a iza okuke, kod one stijene, imaš jato od desetak škobalja. Dalje ne možeš proć` pješke.« Kako to reče, otpluta dalje niz »suzu Evrope« a ja osta k`o posran.

Trebao bih, dakle, radi ta dva »lipa« da prođem tri zaskoka iznad obale i rizikujem neki prelom. E neću vala, taman da su zlatni i da ispunjavaju, ne tri, već pet želja. Navikao sam na vode u čijem preljevu stanuje ne dva, već sto i dva »lipa« i čijom površinom pluta vrbov list, a ne crne spodobe naoružane harpunima. Ovo je možda zaista nacionalni park – ali, iz doba jure. Odlučim da bježim, dok neki tiranosaurus nije nabasao na me`.

Dođem do svojih Zorana i samo se pogledamo: »Kombek in Majdanpek«, iliti po srpski »bješte noge, usra vas gujica.«

Otpecamo suton oko sastavaka i opet se usrećimo sa desetak »grisini« lipljena. Šta reći na kraju ove tužne sage – ni veće ljepote prirode, ni više ljudske pogani nigdje u životu ne sretoh. Ako se ovako pazi i gazduje sa najljepšom rijekom u Evropi i prirodnim draguljem pod zaštitom Unesko-a, uz to još u državi koja sebe proglasi ekološkom, kakvo li je tek stanje na vodama koje nemaju ovaj specijalni status? Šta je sa Moračom, Komarnicom, Pivskim i Skadarskim jezerom, sa Limom… »

»Isto kao i sa Tarom, ali na kub« – rekoše mi moji drugari iz Nikšića i, što je najgore, nikom ni na pamet ne pada da bi se tu moglo nešto promjeniti.

 

DONJI MURIĆI – SVIJETLA RUPA SKADARSKOG JEZERA

 

Ako vas put nanese na Skadarsko jezero, a želite da lovite šarana, komotno preskočite zapadnu polovinu jezera i idite što bliže granici sa Albanijom. Prva najbliža tačka na tom putu je selo Donji Murići. Tu potražite čamdžiju Jusufa, koji će vas za 5 eura prebaciti na obližnje ostrvce i po dogovoru vratiti.

Tu sam sa svojim drugarom potpukovnikom Jovanom Ilićem otpecao jedan vreli avgustovski dan. Vreli, što zbog 40° u hladu, što zbog usijanih dlanova od bezbroj kontri. Lovi se sa sjeverne strane ostrva, koja je okrenuta pučini i mnogo je dublja od južne strane (u prosjeku 6-7 metara), usljed čega nema po dnu biljne vegetacije. U toku vožnje ka ostrvu Jusuf nam ispriča da je riba stala sa radom prije par dana radi pretjeranih vrućina (mislim da je ipak bio presudniji uticaj punog mjeseca), a kad radi prosječno se po ribolovcu ulovi po dvadesetak šarana devno (?!). Mi smo taj dan uhvatili desetak sa po jednim štapom, uz dosta kidanja, jer lovilo se sa 0,18- ticom. Uhvatili bi mnogo više da smo kojim slučajem došli ranije, jer sva udarna mjesta su bila već popunjena.

Šaran se lovi na stari kukuruz, a bilo bi uputno nabaviti onaj čileanski, gigantskog zrna, jer ovaj naš teško da stigne do dna od izuzetno proždrljivih »ljolja« (nešto između klena i bodorke). Pošto ja u ribolovu ne mogu da sjedim u komadu duže od pet minuta, šarane sam brzo batalio i posvetio se varaličarenju. Priznajem, taj intenzitet uzimanja varalice, još nikad nisam doživio. Na akciju me pokrenulo neprekidno raubovanje »nečeg« po površini, praćeno paničnim bijegom kedera. Krenem sa malim voblerom i nakon desetak bacanja dobijem omanjeg bandara. Vobler zamijenim Mepsom dvojkom i tad je krenuo šou. Svaki zabačaj i vuča u gornjim slojevima imao sam kublu (morska riba) od oko 300 grama. Nakon dvadesetak ulovljenih kubli, odlučim da varalicu vučem pri dnu. Opet isto – svaki hitac imao sam udarac, ali ovaj put to su bili bandari između 300 i 500 grama. Kao u delti Urala. Dosadi mi varalica i pređem na muvanje sa filetićem od ljolje. E, to je već bila pornografija. Kako mamac padne na dno i malo ga privučem, uslijedi energičan udarac krupnog bandara. I tako cijeli bogovetni dan, bez pauze. Da smo kojim slučajem zadržali svu ribu koju smo tog dana ulovili, ugrozili bi bezbjednost Jusufovog čamca. Tako vam je na Skadarskom kad riba ne radi. Kako li je tek kad proradi?

CIPOL  OD  KOTORA

 

Nazovem tih dana svog drugara i poznatog takmičara iz Podgorice Sergeja Volkova, da ga priupitam gdje se mogu loviti cipoli :«Imaš Ranko na cijelom moru samo dva mjesta đe možeš dobro loviti cipole: kod vojske u Baru i u Kotoru ispod kapije grada. Primamljuje se brašnom, a lovi na tijesto i lagane dubinke sa dve udice na bočnom predvezu.«

Odlučim se za Kotor i dogovorim pecanje opet sa Zoranom Grgurovićem. Zoki je od one fine sorte ribolovnih manijaka, što te voli odvesti na svoje mjesto, ali se nimalo ne mršti kad mu ti, kao čovjek sa strane, predložiš neku sasvim desetu soluciju. I, što je najvažnije, nije fah idiot i lažni čistunac, u stilu »ja lovim samo pastrmku« ili samo »šarana«. Lovi čovjek sve što mrda, i u vodi i na kopnu. A kao i svaki pravi ribolovac, voli i popit`, a bogami i zamezit` poslije ribolova.

Eto, taj i takav Zoran i moja luda glava, obrali smo se u Kotoru, na doku ispod kapije starog grada, da lovimo cipole na 40 u hladu i 100 na suncu.

Prva četiri sata smo otpecali, ili bolje rečeno otpatili na pogrešnom mjestu, da bi nam Sergej u naknadnom telefonskom razgovoru dao pravu lokaciju. Lijevo i desno od nas lovili su ljudi koji žive od prodaje cipola. Većina na dubinke, a jedan na vegler. Svakih pet minuta u vodu su bacali velike količine froncli od djelimično kvašenog brašna, a time su i mamčili udice. Mi smo bacali neuporedivo manje hrane, i ubrzo smo ustanovili da riba radi neposredno nakon bacanja brašna, a par minuta poslije počinje se javljati samo bočnim ribarima, koji praktično ne prestaju sa hranjenjem. Lovili smo na »Pen Šaju«, a kad se u obzir uzme deficit u primami i jutarnje fulanje lokacije, prošli smo više nego izvanredno. Prosječni primjerci su između 300 i 500 grama, ali često zalutaju komadi blizu kilograma. Loviti tankim najlonima (0,14 mm) se može, ali samo pod uslovom da su specijalno koncipirani za morski ribolov. »Slatki« najloni nakon sat-dva pecanja naglo gube nosivost, usljed čega često dolazi do iznenađujućeg lakog kidanja najlona.

Ko god da je lovio cipole dobro zna da je ovu ćudljivu ribu teško navaditi da grize, a još je teže zakačiti i kad najbolje prima. Zato mu kontinentalni ribolovci dadoše naziv »morski škobalj«, mada je škobalja, bez obzira na njegovu komplikovanu narav, ipak neuporedivo lakše zakačiti kad već uzme mamac. U nastojanju da cipola koliko-toliko pripitome i što lakše zakače, kontinentalci su donosili (i još donose) na more hektolitre crva i pokušavali da ovu ribu zaista pretvore u neku vrstu škobalja. Po nekog su čak i uspijevali da navade na ovo zlo, ali to je toliko neadekvatno uloženom naporu (i smradu) da su čak i najzagriženiji crvaši odlustali od ove jalove rabote. Zasad, od mamaca koji ne spadaju sa udice, jedino »pije vode« Šajo, a ko ima živaca neka lovi na hljeb i tijesto.

Kad je cipol u pitanju, ima tu još mnogo lukavstava i caka, ali neka to bude tema za neki od narednih brojeva. Što bi dolje rekli »E viva Monte Negro«.

Avgust, 2003. godine

                                                                        RANKO TRAVAR

Predlažemo da pogledate

Postavi komentar

Kontaktirajte nas

Koristi druge simbole captcha txt